nedjelja, 30. listopada 2016.

Molitva za duše u čistilištu

"Kad bismo znali koju moć imaju siromašne duše, ne bismo ih zaboravljali. Molimo za njih kako bi one molile za nas!" Sv. Ivan Marija Vianney

“Treba se moliti za duše u čistilištu sa željom da se one kod Boga zauzmu za obraćenje grešnika.” Sv. Toma Akvinski

"Od svih molitava koje se Bogu najviše sviđaju jesu molitve za pokojnike, jer u sebi uključuju duhovna i tjelesna djela milosrđa." Sv. Toma Akvinski

"Može se, štoviše, treba se u čvrstom uvjerenju zazivati duše u čistilištu i moliti za njihov zagovor kako bismo od Boga primili one milosti koje su čovjeku potrebne za tijelo ili dušu." Sv. Alfonzo Liguori


"Često sam po zagovoru duša u čistilištu ono, postigla što nisam mogla postići utičući se drugim svecima." Sv. Katarina

"Kada svojim molitvama oslobodimo koju dušu iz Čistilišta učinimo Isusu, njenom Zaručniku, tako ugodnu stvar, kao da je On sam oslobođen.” Sv. Brigita

"Žalosno je da se tako malo pomaže dušama u čistilištu. Svako djelo, koje se za njih prikaže, svaki milodar ili patnja njima trenutačno čini dobro. Oni su tada toliko sretni, toliko blaženi, poput onoga tko skapava od žeđi, a netko mu pruži svježi napitak."Sv. Anna Katarina Emmerich

Pripazite na riječ trenutačno! Zašto Bog čiji mlinovi, kako se kaže, polagano melju, dopušta da naša dobra djela trenutačno pomažu dušama u čistilištu? Tko o tome razmišlja, zaključit će ovo: Bog naime, ljudski rečeno, pun čežnje, čeka da duše, koje je stvorio na svoju sliku i priliku, konačno budu savršene kako bi ih mogao priljubiti na svoje očinsko srce. Tu leži razlog i zašto duše u čistilištu imaju tako veliku moć. Ako im pomažemo, brže dolaze do cilja, a budući da je i to, ljudski rečeno, također u Božjem interesu, On je spreman za to platiti cijenu. Spreman nam je pomoći. To je objašnjenje zašto duše u čistilištu imaju tako velik utjecaj kod Boga, za sebe ni najmanjeg utjecaja, ali za nas moć.
Mi smo nerazumni i to ne uviđamo. I kad bi naši propovjednici, umjesto da se uglavnom muče psihologijom i odnosom među ljudima, govorili ljudima istinu o duše u čistilištu i svim drugim velikim istinama vjere, doskora bi crkve opet bile pune.


"Ako želim primiti bilo koju milost, tada molim siromašne duše da u moje ime za to mole i po njihovu zagovoru uvijek primim ono što želim." Sv. Katarina Bolonjska

Sveta crkvena naučiteljica terezija Avilska jamči da je primila sve ono što je molila po zagovoru siromašnih duša. U objavama svete Brigite Švedske zapisano je slijedeće: Jednog dana anđeo ju je odveo u čistilište i čula je kako neka duša, kojoj je udjeljena velika pomoć rekla: "Gospodine nagradi one koji nam pomažu u našim nevoljama, uzvrati strostruko onima koji nam pomažu i uvedi nas gore u svjetlo svoje božanske slave".
Osobitu pobožnost prema siromašnim dušama imala je sv. margareta Alacoque. Često je od božanskog Srca Isusova primala nalog da trpi za duše u čistilištu.

A ti, dragi prijatelju, ako ne vjeruješ u ovu istinu, onda napravi jedan test: Ako u jednoj stvari koja ti teško ide, trebaš pomoć, tada dušama u čistilištu obećaj neku žrtvu, koja te nešto stoji (molitva, post, odricanje...) Iskreno se moli Bogu, da bude Njegova volja i vidjet ćeš, da te duše u čistilištu neće ostaviti neispunjenih nada. One su ti dobri i vjerni prijatelji, koje ti je Bog darovao.“


(Iz knjižice: Arnold Guillet: Molitve za pokojne, UPT, Đakovo, 2002.)

subota, 29. listopada 2016.

Da bismo našli pravu ljubav, čistoća je iznimno važna

Toliki broj vrlo mladih katoličkih muškaraca i žena izgubili su svoje djevičanstvo, upleteni su u spolne odnose, samozadovoljavaju se i prakticiraju porok pornografije. Ove citate treba isprintati i u molitvenom duhu svaki dan pročitati tako da se oslobodimo nečistih duhova požude, bluda i preljuba. 





Seksualni grijesi stvorili su čudovišta: 
1. Ubijanja neželjenih beba u majčinoj utrobi.
2. Istospolnih i biseksualnih spolnih odnosa.
3. Gej parada gdje sve prolazi.
4. Tinejdžerskih trudnoća.
5. Života u izvanbračnim zajednicama bez ikakvog trajnog vezanja.
6. Djece koje nemaju svoje vlastite majke i očeve zajedno u trajnom braku.
7. Mržnje prema katoličanstvu koje osuđuje spolne grijehe. 
8. Spolnih odnosa koji se gledaju jedino kroz puko spolno zadovoljstvo, a ne više za rađanje djece. 
9. Korištenja kontracepcije da bi se izbjegle biološke posljedice začimanja djeteta. 
10. Seksualno prenosivih bolesti, osobito herpesa i side.

„Blaženi čista srca, oni će Boga gledati!“— Mt 5:8

“Sveta čistoća, kraljica kreposti, anđeoska krepost, je dragulj tako dragocjen da oni koji ga posjeduju postaju poput Božjih anđela na Nebu, iako su odjeveni smrtnim tijelom.“— Sveti Ivan Bosco

“Mi moramo biti čisti. Ne govorim samo o čistoći osjeta. Mi moramo držati veliku čistoću i u našoj volji, našim namjerama, u svim našim radnjama.“— Sveti Petar Julian Eymard

“Oni čija su srca čista hramovi su Duha Svetoga.”— Sveta Lucija

“Mi moramo prakticirati čednost, ne samo u našem izgledu, već i u našem čitavom vladanju, a posebno u našem odijevanju, našem hodu, našim razgovorima i svim sličnim djelima.“— Sveti Alfonz Liguori

“U carstvu zlih misli ništa ne navodi na grijeh toliko koliko mogu misli koje se tiču tjelesnih užitaka.“— Sveti Toma Akvinski

“U napastima protiv čistoće, duhovni učitelji nas savjetuju, da ne udovoljavamo zlim mislima, već da usmjerimo um na neki duhovni, ili barem neutralni predmet. Korisno je boriti se s drugim lošim mislima licem u lice, ali ne s mislima nečistoće.“— Sveti Alfonz Liguori

“Požuda u koju se upuštamo postaje navika, a navika kojoj se ne odupiremo postaje potreba.“— Sveti Augustin

“Više duša idu u pakao radi grijeha tijela nego zbog ijednog drugog razloga.“— naša Gospa Fatimska

“Prljavi govor čini da se ugodno osjećamo i u prljavom ponašanju. Ali onaj koji zna kako kontrolirati jezik spreman je oduprijeti se napadima požude.“— Sveti Klement Aleksandrijski

“Čovjek nečista govora je osoba čije su usne ulaz i opskrbna cijev koje pakao koristi da povraća svoje nečistoće po zemlji.“— Sveti Ivan Vianney

“Ili moramo govoriti kako se odijevamo ili se odijevati kako govorimo. Zašto ispovijedamo jednu stvar, a pokazujemo drugu? Jezik priča o čistoći, ali čitavo tijelo otkriva nečistoću.“— Sveti Jeronim

„Čista duša je kao lijepi biser. Dok god je skriven u školjci, na dnu mora, nitko niti ne razmišlja o tome da mu se divi. Ali ako ga staviš na sunčevo svjetlo, taj biser će sjajiti i privlačiti svačiji pogled. Tako će i čista duša, koja je skrivena od očiju svijeta, jednog dana zasjati pred anđelima pod vječnim suncem.“— Sveti Ivan Vianney

“Čista duša je prekrasna ruža i tri Božanske Osobe silaze s Neba da bi uživale u njezinom mirisu.“— Sveti Ivan Vianney

“Čistoća je ljiljan kreposti i čini ljude skoro jednakima anđelima. Sve je lijepo u skladu s njihovom čistoćom. Vrlina čovjeka je u čistoći, odnosno iskrenosti, i držanju čistoće, časti i intergritetu; suprotnost tome zove se iskvarenost; ukratko, u svojoj posebnoj nadmoćnosti nad drugim krepostima, ona je ta koja čuva i dušu i tijelo pravednima i neokaljanima.“— Sveti  Franjo Saleški

“Poniznost je jamstvo čistoće. U stvarima čistoće, ne postoji veća opasnost od toga da se ne bojiš opasnosti. Što se mene tiče, kada vidim čovjeka koji je siguran u sebe i bez straha, ja ga smatram izgubljenim. Manje se brinem za onoga tko ima kušnje i koji im se suprotstavlja tako što izbjegava prilike za grijeh, nego za onoga tko nema kušnje i nije oprezan i ne izbjegava prilike za grijeh. Kada se osoba stavlja u te prilike, govoreći, ja neću pasti, to je gotovo siguran znak da će pasti, i da će ozbiljno povrijediti svoju dušu.“
— Sveti Filip Neri

“Vaše dobre odluke ne smiju vas učiniti oholima; vi nosite veliku količinu zlata kod sebe, pazite da ne susretnete pljačkaša na putu. U ovome životu ništa nije sigurno: mi smo u stalnoj borbi, i, stoga, trebamo biti na oprezu i danju i noću. Plovimo burnim morima koja nam prijete sa svih strana, a mi smo u jadnom propusnom brodiću: đavao, koji cilja na ništa manje od naše vlastite propasti, nikada ne prestaje ojačavati nevrijeme da nas tako savlada, ako može; stoga je apostol dao ovo upozorenje, čak i kreposnima: „Tko dakle misli, da stoji, neka gleda, da ne padne.“ (1 Kor 10:12)— Sveti Jeronim, poslanica svetom Eustahiju

“Stanje milosti je ništa drugo do čistoće i ono daje Nebo onima koji se u nju odijevaju. Svetost je, stoga, samo stanje milosti koje je pročišćeno, osvjetljeno, uljepšano najsavršenijom čistoćom, slobodno ne samo od smrtnog grijeha već i od najmanjih pogrešaka; čistoća će učiniti svece od vas! Sve počiva u tome!” 
— Sveti Petar Julian Eymard

“Čednost ili čistoća srca, ima slavno i istaknuto mjesto među krepostima, jer ona sama omogućava čovjeku da vidi Boga; stoga je sama Istina rekla: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“
— Sveti Augustin

“Ne postoji tako snažno sredstvo protiv žestine požude kao pomisao na muku našeg Spasitelja. U svim svojim teškoćama nikada nisam našao ništa tako djelotvorno kao Kristove rane: U njima ja sigurno spavam; od njih izvlačim novi život.“— Sveti Augustin

“Bog pridaje više pažnje čistoći namjere s kojim se naša djela vrše nego na sama djela.“— Sveti Augustin

“Onaj koji savršeno voli Stvoritelja pokazuje čistu ljubav za svog bližnjega.“— Sveti Beda Časni

“Nosiš posvuda svoju omču i širiš svoje mreže na svim mjestima. Tvrdiš da nikada nisi pozivala druge na grijeh. I zaista nisi, svojim riječima, ali učinila si to svojim odijevanjem i svojim vladanjem.“
— Sveti Ivan Zlatousti 

“Neka tvoja čednost bude dovoljan poticaj i uvjerenje svima da budu spokojni samo gledajući u tebe.“— Sveti Ignacije Loyola

Da se mladić i djevojka zaista zaljube, oni se ne trebaju dodirivati, već samo uživati u zajedničkom društvu i dobro se upoznati. Oni se trebaju sastajati u svojim obiteljskim domovima. Ja to nazivam obiteljskim hodanjem. Na taj način nisu u grješnim napastima i mogu dobro upoznati čitavu obitelj. Kod kuće vidite kako se netko ponaša, kakva njihova obitelj zaista je, drži li svoju sobu urednom i vodi li uredan život. 

Za nas muškarce, prvi napadi đavla i drugih nečistih duhova navode nas da griješimo seksualno. Za žene će problem pak biti taština, potreba da ih muškarac gleda i divi im se, čak i ako to znači poniziti se tako što će ih muškarci seksualno iskorištavati. 

Spolni čin je svet kada su muž i žena povezani sakramentom ženidbe i kada imaju odnose da bi imali djecu. Sve drugo je samo požuda i korištenje druge osobe za vlastito zadovoljstvo što uništava pravu ljubav. Mi smo tako blagoslovljeni što smo tradicionalni katolici i što možemo doživjeti pravu ljubav. 
Izvor

srijeda, 26. listopada 2016.

Tri stadija braka - vjenčanje u Kani




Prvi stadij karakterizira vino, koje su mlada i mladoženja pripremili jer bi bilo neprikladno slaviti na svadbi samo s mineralnom vodom. Vino razveseljuje srce čovjeka (Ps 104:15). To vino izraz je slavljeničke radosti, sreće mladenaca što su pronašli jedan drugoga i što sada mogu započeti novo poglavlje svoga bračnog života. To je izraz čiste snage volje: „Ti ćeš uvijek biti netko meni poseban!“ To je izraz ljubavi iz stiha Pjesme nad pjesmama: „Ljubav je tvoja slađa od vina!“ (Pj 1:2). Stoga, ono što možemo vidjeti u ovome vinu je simbol prve ljubavi. 

Zatim dolazi drugi stadij: Nedugo zatim prvo vino ponestaje. To je skoro ironično; ono što se događa na ovom vjenčanju događa se u nekim slučajevima puno kasnije: kao da prva ljubav nestaje i zamjenjuje ju svakodnevica. 

Treći stadij: Marija ide Isusu reći o nesreći mlade i mladoženje...On zapovijeda slugama da napune šest kamenih posuda vodom do vrha. Zatim im dozvoljava da odnesu kamene posude do glavnog poslužitelja... Glavni poslužitelj zatim doziva mladoženju i pokazuje mu da je novo vino još bolje od prvog vina! Novo vino koje Isus daje bolje je od prvog. 

Tu leži veliko Isusovo obećanje da će On usaditi u srca supružnika ljubav koja je puno ljepša, puno ozbiljnija i trajnija od prve ljubavi!


P. Grün 

nedjelja, 23. listopada 2016.

Djetinjasti roditelji



Britanski autor Alexander Pope bio je možda prvi autor koji je “bad hair” dan pretvorio u pjesmu – zapravu, u satiričnu tragediju. Moderni Amerikanci, lišeni smisla za humor i koji naginju gledati stvarnost kroz leće selfija, pretvaraju “bad hair“ dane u epsku lakrdiju. 

Na putu prema poslu u Washingtonu prošloga tjedna, oglas na autobusnoj stanici postavio mi je pitanje: “što biste učinili da se frizura vašeg klinca pretvori u frizuru koja liči na četku?“ Ponudili su tri mogućnosti: posudili bi djetetu očev tupe; bili bi kreativni s ljepilom; ili bi uvjerili juniora da se trake (znojnici) vraćaju u modu. 

Oglas me nastavio uvjeravati da ne postoje savršeni odgovori za roditeljstvo i da, ohrabren tom mudrošću, ne trebam oklijevati postati staratelj. Cilj je bio plemenit, oglas pokušaj duhovitosti. Želim im sreću u promoviranju starateljstva – klinci trebaju pomoć. 
Ali moram se zapitati: zar smo toliko djetinjasti u našem pristupu roditeljstvu kao što to oglas sugerira? 

Bez sumnje, za neke tinejdžere otimanje njihovih pramenova bez sumnje bi predstavljalo traumu barem sličnu mikro-agresiji. Tinejdžerske godine su, napokon, razdoblje kušnji kada izgled može imati pretjeran utjecaj na samopouzdanje. Svaki roditelj koji je gledao dijete kako motri svoje prištiće to zna – i pametni će pokazati neko suosjećanje. 

Ali ja se isto moram upitati, kao otac, pripremamo li mi našu djecu za svijet u kojem će se, iskreno, često morati “nasmiješiti i izdržati“. Dok frizura koja postaje četka može biti razočaravajuća, ipak se radi samo o kosi. Ona će narasti! Mladić koji je izgubio svoje pramenove zbog “demonskog“ brijača ne može se usporediti s klincem koji je ćelav zbog kemoterapije.

Smetalo me što jedan od izbora na mojoj autobusnoj stanici nije smatrao koliko sam sretan iz te perspektive. Ja sam zdrav, a ne bolestan. Moja kosa će ponovno izrasti. Izgubio sam kosu zbog lošeg šišanja, a ne jer stalno povraćam zbog bolesti. To je život. Poludjeli brijači nisu. 

To postavlja pitanje patnje i izdržljivosti. Jednom su djeca (barem katolička djeca) bila podučavana da “to prikažu Bogu“. Patnja, bol, razočaranje, neugodnost – sve može služiti boljoj svrsi. A podsjećajući dijete na to, roditelj ga uči da se prestane fokusirati na sebe i da preusmjeri svoju neudobnost na druge i njihovo dobro. 

Ne mogu se ne pitati ide li  nestajanje takve lekcije ruku pod ruku s nestajanjem svrhovite patnje i uz pratnju uspona kulture smrti. Ako roditelj nikada ne nauči dijete da patnja ili razočaranje – pravo ili umišljeno  može imati smisla, barem pod uvjetima “prikazivanja Bogu“, onda ono nema smisla. Onda će se raditi samo o problemu koji treba riješiti (tako što će junior dobiti tatinu periku, na primjer). Onda ne trebamo sumnjati da će takvo dijete izrasti u odraslu osobu koja će nastaviti gledati na patnju kao besmislenu poteškoću za koju jedino postoji rješenje koje je ....tehničko?; praktično?; eliminiranje patnje? 

Ne sugeriram da postanemo mazohisti već, iskreno, reći ljudima ponekad “da stisnu zube“ i da “se saberu“ je dobro za njih, ako ni zbog čega drugoga onda da skrenu pažnju s onoga što ih tišti, bilo to stvarno ili umišljeno. To im daje perspektivu. To ih izaziva da nadvladaju svoj ego. 

Priznat ću vam da smatram današnja dječja igrališta zastrašujućim mjestima. Djeca se danas ne igraju puno zajedno. Jedva da komuniciraju, a  i najmanji znak grubog ponašanja naziva se „bullying“. Pogledajte samo prosječno američko igralište. Tamo prebivaju mali odijeljeni pojedinci koji se “sami kuglaju“ pod budnim okom roditelja “helikoptera“. Aktivnosti ovdje nisu toliko integrirane koliko su sinkronizirane. Ali, poput gledanja sinkroniziranog plivanja, to ubrzo postaje dosadno. 

Nije li trenutačan stil roditeljstva savršen za proizvodnju egocentričnih odraslih kojima je teško izaći iz sebe? A kada naiđu na najmanji otpor u ispunjavanju svojih želja, jesu li oni uopće spremni trpjeti? Zar oni ne očekuju da se stvarnost prije prilagodi njihovim željama? A zar udovoljavanje tim željama nije samo pitanje koje treba tehničko rješenje? 

Osjećam se kao “djevojka“ “zarobljena“ u tijelu dječaka. Ne zamarajte je sa X i Y kromosomima i svim tim glupostima, a ni s dva spola (strašnim “rodnim parom“). Malo operativnog sakaćenja, vještine plastične kirurgije, dovoljno hormonalne terapije i — voilà! — Bruce postaje Caitlin. Ospori tu “stvarnost” i suoči se s državnim pripjevom o “fobiji!” A ako Caitlinini mentalni problemi postanu nepodnošljivi, onda toj osobi sigurno ne možemo odbiti eutanaziju.

Otkada Belgija dozvoljava maloljetnicima da se ubiju i otkada bi neki ljudi u Kanadi voljeli proširiti svoj režim eutanazije u tom istom smjeru, možda je “bad hair“ dan sljedeća isprika za smrtonosnu injekciju. Napokon, koliko je djece svojim roditeljima već reklo nakon što ih je frizer loše ošišao da “samo žele umrijeti“? 


John M. Grondelski
Izvor 

srijeda, 19. listopada 2016.

ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Iscjeljivanje duševnih rana


U ovom velikom ratu u kojem se sada nalazimo izgubili smo skoro svaku bitku. U stvari, osim nekoliko iznimaka, mi se zapravo nismo niti borili. Samo smo se predali. Naša kultura je pokvarena, pokvarena do srži. Ne samo loša i opaka, već je posve sotonistička. 
Propast obitelji, razvod, kontracepcija, sterilizacija, katastrofalno niska stopa rođenih,  nečisto ponašanje od škole do groba, nastranosti u izobilju, serijska poligamija, nastrani takozvani brakovi, nastrane škole, zakonske borbe oko toga tko će koristiti čije toalete, crne mise koje se  održavaju u javnosti pod policijskom zaštitom, oltari sotoni zaštićeni na federalnom nivou i sve tvornice abortusa u ovoj zemlji, prljavština koja pljušti s interneta u domove, u obitelji, u živote i nemoralan ili čak i amoralan vladajući stalež. Politički kandidati pokraj kojih likovi u sapunicama izgledaju normalno i moralno. Gospodarski kaos. Neopravdani ratovi. Nasilna i nečista zabava. U ovom trenutku sve izgleda slomljeno i ići će  samo na gore. Izgubili smo svaku bitku. A većinom se nismo niti borili, samo smo se predali. Naša kultura je pokvarena, pokvarena do srži. Ne samo loša i opaka, već posve sotonistička.

To podsjeća na situaciju koja je vladala u Izraelu u vrijeme proroka Hošee. Citirat ću riječi proroka. Pažljivo slušajte, molim vas. 
Hošea (4:1-9): „Čujte riječ Jahvinu, sinovi Izraelovi, jer Jahve se parbi sa stanovnicima zemlje. Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže. Stoga tuguje zemlja i ginu svi stanovnici, s poljskim zvijerima i pticama nebeskim te ugibaju i ribe u moru. Ipak neka se nitko ne parbi, neka nitko ne kori! Ali s tobom se moram parbiti, svećeniče. Danju ti posrćeš, a noću s tobom posrće i prorok: pogubit ću mater tvoju. Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove. Što ih je više bivalo, više su protiv mene griješili, slavu su svoju sramotom zamijenili. Grijesima mog naroda oni se hrane, duša im hlepi za bezakonjem njegovim. I sa svećenikom bit će ko i s narodom; kaznit ću ga za njegova djela. Jest će, ali se nasititi neće; bludničit će, ali se neće množiti, jer oni su prestali štovati Jahvu – blud, mošt i vino zarobiše im srce.“ 
Tako je govorio prorok Hošea.

Nema istine, nema milosrđa, nema znanja o Bogu u zemlji, psuje se, laže, ubija, krade, počinja preljub, krše se sve obveze i jedna krv drugu stiže. Zvuči baš kao sadašnje vrijeme. Čak imamo i problema s okolišem. Zemlja tuguje, a poljske zvijeri i ptice nebeske i ribe u moru nestaju. A što je to sve uzrokovalo? 

„Ali s tobom se moram parbiti, svećeniče. Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove... I sa svećenikom bit će ko i s narodom; kaznit ću ga za njegova djela.“ 

I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Kao što je to rekao veliki biskup, crkveni naučitelj sveti Ivan Zlatousti: „Želite li znati jesu li ljudi u nekom kraju pošteni? Pogledajte kakvog svećenika imaju. Ako vidite da je pobožan, pravedan, dosljedan, onda će i ljudi koje on hrani biti isti. Jer oni su začinjeni soli njegove mudrosti.“ 
Želite li znate jesu li ljudi nekog kraja pošteni? Pogledajte kakvog svećenika imaju. I sa svećenikom bit će kao i s narodom. A budući da i treba biti kako sa svećenikom tako i s ljudima, i da je naša kultura pokvarena do srži, što nam to govori o većini svećenika koje imamo? 

Govoreći bogoslovima – i sa svećenikom bit će kao s narodom. Nemojte pasti u zamku tako što si zamišljate da možete izmoliti časoslov, odslužiti Misu, čuti ispovijedi i da ste  slobodni. Ne, niste. Možda ste slobodni ići u pakao. Pripremate se za svećeničku službu. To znači da se pripremate za brigu o Gospodinovim ovcama. Nemojte to zaboraviti. Pripremate se za naporan rad. Vrlo naporan. Ne pripremate se biti redovnik u samostanu. Ne pripremate se biti profesor ovoga ili onoga. Ne pripremate se sebi sagraditi neko udobno malo gnijezdo, tako da možete voditi život dokolice. Pripremate se brinuti za duše. Mnoge od tih duša bit će vrlo slomljene i potrebite. Zbog prevladavajućih društvenih okolnosti to će samo biti sve gore i gore i gore. Vi se pripremate brinuti se o njim. Pripremate se biti pastiri duša. Nemojte to zaboraviti. Riječ Božja nam kaže da će sa svećenikom biti kao i s narodom. Mnogo tih duša bit će slomljene i potrebite, i bit će jako ranjene. A zbog sadašnjih okolnosti to će biti samo gore. Tako da se morate pripremiti raditi sa slomljenim i ranjenim Gospodinovim ovcama. 

Vrlo vjerojatno je i svaki od vas ranjen. Neki čak vrlo ranjeni. Neki su čak slomljeni. A nitko ne može dati ono što nema. Ako je svećenik sam ranjen i do one mjere do koje je ranjen on nije sposoban dati svom stadu ono što ono treba. On nije sposoban dati im cijelu istinu, a posebno im nije sposoban dati milosrđe koje tako očajnički trebaju. On to jednostavno nije sposoban budući da nitko ne može dati ono što ne posjeduje. Rezultat je da slomljeni i ranjeni svećenik na kraju ranjava upravo one ljude za koje je poslan brinuti se. 

I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Oni se obraćaju svojem svećeniku tražeći ljubav, tražeći milosrđe, a on im nije sposoban dati ono što oni trebaju. Mnogo duša za koje se spremate brinuti, bit će slomljene i u nevolji, ranjene i to će biti samo sve gore. Tako da ako vi želite biti dio rješenja, a ne dio problema, onda se morate početi pripremati danas.  Dat ću vam dva vrlo praktična savjeta koja morate početi prakticirati danas. Kao prvo, morate početi moliti za ranjene i slomljene ovce koje će vam Gospodin povjeriti. Morate početi moliti danas! Morate početi moliti za njih sada! To je prvo. Kao drugo, ako vi niste iscijeljeni, ako niste barem već odmakli na putu iscjeljenja i zdravlja sami, i na tome morate početi raditi danas. Tako da ćemo se ostatak propovijedi baviti praktičnim aspektima iscjeljenja. 

Iako vi, bogoslovi, imate posebnu odgovornost raditi na vlastitom iscjeljenju te podučavati i liječiti druge, mi ćemo tu govoriti o onome što se odnosi na sve vas ovdje. 

Zbog nedostatka vremena, dotaknut ćemo se samo najvažnijih stvari. Moglo bi se i trebalo reći puno više, ali ovo će biti dovoljno i svima će omogućiti dobar početak tog procesa. Svi imamo veliku želju biti iscijeljeni, da budemo slobodni od svih robovanja koja nas opterećuju, jer nas ovo ljudsko stanje ostavlja žalosnima, praznima, ljutima, nezadovoljnima, frustriranima, povrijeđenima od ljudi, mjesta, a čak i od Boga. Usprkos toj urođenoj želji da budemo iscijeljeni i oslobođeni, većina svećenika ne zna kako pomoći ljudima da se oslobode od takve vrste ropstva. Većina svećenika ne zna kako ljude naučiti riješiti se tih svojih starih rana, kako nadvladati svoja zamjeranja i biti iscijeljen. 

Postoji dvije glavne vrste rana. Tjelesne i duhovne. Kada se porežeš s nožem, to stvara tjelesnu ranu. Ozbiljnost rane ovisi o tome koliko si se duboko porezao i gdje si se porezao. S vremenom rana zacijeli, bol se smanjuje dok ne ostane samo ožiljak. Duhovna rana je slična tjelesnoj. Duhovna rana rezultat je traume ili događaja u nečijem životu koji je ostavio impresiju. Ponekad ostaje sjećanje, a ponekad ne. A ozbiljnost rane, dubina rane ovisi o ozbiljnosti traume ili tog događaja. Traume koje uzrokuju takve rane mogu biti od onih koje osoba sama sebi nanese grijehom (jer nas svaki pojedini grijeh ranjava) do onih koje su nam uzrokovane bez naše krivnje (npr. kod nasilnog napada ili čak začeća izvan braka – da, to uzrokuje ranu). 

Ali ovdje nije kao kod  tipičnog napredovanja tjelesne rane od ozljede do iscjeljenja, do ožiljka. Ovdje duhovna rana obično ostaje prisutna. Ljudi ne znaju kako se s njom nositi. A budući da je ona izvor boli i patnje, ljudi obično grade barikade oko te duhovne rane tako da mogu dalje živjeti i zaštititi se od boli, tako da nas opet ne udare u to bolno mjesto. Te barikade i zidovi obično se pokazuju u određenim ponašanjima, osobnim nedostacima i manama, koji postoje da bi nas zaštitili od te boli. Na primjer, možemo vidjeti da se pokazuju kao ljutnja, zamjeranje, strah, mržnja prema određenim ljudima i situacijama, nemogućnost funkcioniranja u velikim skupinama ljudi, itd. Kada se duhovna rana iscijeli, ona više nije izvor boli, barikade nestaju i situacija postaje slična onoj kada zacjeljuje tjelesna rana. To je vrlo kratak sažetak koji daje dovoljno informacija o duhovnim ranama.

Više o duhovnim ranama možete naći na stranici o. Rippergera. 

Kako iscijeliti duhovne rane? Kratko ćemo se dotaknuti opraštanja. Jedna od najvažnijih stvari u procesu duhovnog iscjeljivanja je opraštanje. Prvo moramo biti spremni oprostiti drugima. Naš Gospodin sam izričito nas je podučavao da molimo: „...otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim...“. To opraštanje treba doći od srca, ne od emocija. Ono treba doći iz naše volje. Mi ne trebamo zaboraviti što se dogodilo, ali trebamo oprostiti. I dozvoliti da bol ode. Ponekad je povreda prevelika ili preduboka, a mi ne znamo točno što je uzrokuje. Tako da ne možemo oprostiti ili otpustiti to sami. Zato je tako važno, kada krenemo tim putem iscjeljenja, da molimo našu Gospu i našeg Gospodina da dođu u ta bolna područja, da nas iscijele i da nam pomognu pustiti tu bol, da ju njima predamo otvorenog srca, da to želimo svim svojim bićem. Volja je nužna. Zaista to želite! Žudite za tim! Pričat ćemo još o tome malo kasnije. 

Ponekad smo tako duboko ranjeni da ne možemo oprostiti, ali ako molimo našeg Gospodina da oprosti za nas, onda će nam naš Gospodin s vremenom dati milosti i te milosti će nas osposobiti da oprostimo na kraju. 

Ispričat ću vam jednu kratku priču. Jedan mladić bio je podvrgnut mučenju, fizičkom i emocionalnom, drugim vrstama mučenja... neopisivim mučenjima. Od najranijeg djetinjstva. Od vlastitih roditelja, majke i oca. Odrastao je u obitelji sotonista. No ipak je nakon godinu dana molitve, obraćanja Gospodinu, taj mladić mogao potpuno oprostiti svojim roditeljima. A to je čudo. Kako je to učinio? Molio je našeg Gospodina, stalno i ustrajno, da dođe u te rane, da ga iscijeli, da oprosti njegovim roditeljima za njega, budući da je on bio preslab to sam učiniti i da mu pomogne oprostiti im i pustiti svu tu bol. I nakon otprilike godine dana on je volio svoje roditelje. Nisu mu se sviđali, ali zašto bi mu se i sviđali? Ljubav i sviđanje nisu iste stvari. Svi vole svoje tinejdžere, ali ponekad im se ne sviđaju. Ljubav je u volji. 

Govorit ćemo detaljnije o tome kako to napraviti malo kasnije. Dok opraštamo drugima i molimo druge da oproste nama, važno je pokušati popraviti štetu koju smo učinili. Ako je moguće, trebamo učiniti naknadu za tu štetu.  Ne samo zato što je to pravedno već i zato što kada to učinimo, nama je puno lakše oprostiti sebi samima i neće postojati toliko krivnje od koje treba iscijeliti. Trud koji uložimo da popravimo štetu pokazuje da nam je uistinu žao i da želimo oproštenje. To pokazuje čin naše volje. Ponizujući se i moleći za oprost pokazuje i molimo li se zaista raskajanim srcem, želimo li zaista oprost, a ne radimo li samo predstavu. 

Vrlo je važno prepoznati da s ranama svake vrste, posebno dubokim ranama, postoji potreba oprostiti sebi. Čak i ako nismo učinili ništa krivo kod nanošenja rane. To može zvučati iznenađujuće. Bitno je to shvatiti. S ranama svake vrste, posebno dubokim ranama, postoji potreba oprostiti sebi čak i ako nismo učinili ništa krivo kod nanošenja rane. Ne radi se o tome da smo krivi. Ali postoji duh opraštanja gdje trebamo oprostiti sebi i voljeti se s tom ranom, shvaćajući da nas se može voljeti s tom ranom. Na primjer, ako smo nasilno zlostavljani kao dijete, sagradili smo barikade i osobne karakteristike koje okružuju tu ranu tako da možemo nastaviti sa životom i funkcionirati s tom boli i traumom. Kada oprostimo napadaču, također ćemo imati potrebu oprostiti sebi. Zašto? Kako? Ispada da će uvijek postojati određena količina srama i krivnje povezanih s tom ranom i u našoj slomljenosti mi zapravo krivimo sami sebe za to. Držimo se rane i boli kao da ih na neki način zaslužujemo. Jer to je naša bol, naša rana i na nekoj razini mislimo da nitko drugi ne može razumjeti i osjećati takvu bol. Tako da je ona moja i uvijek će biti moja i ja se sam moram nositi s njom. To je moja bol i ja je moram podnositi. Poanta svega je da mi moramo oprostiti sebi, oprostiti svima koji su bili uključeni u tu situaciju i dozvoliti rani da zacijeli. Također je uobičajeno ako patimo zbog ozbiljne traume da mislimo smo prljavi i da nismo vrijedni i vidimo sebe kao neku zvijer ili predmet. Rezultati toga su predvidljivo katastrofalni. Ja to ne moram ilustrirati. ž

Mogu dati još jedan primjer. Pretpostavimo da je netko bio pravi partijaner, stalno tulumario u svojoj mladosti i kasnije se u životu pokajao zbog svog pokvarenog ponašanja. U stvarnosti može biti jako teško iscijeliti od toga. Zašto? Jer je jedan od tipičnih rezultata takvog neotesanog ponašanja kod patrijanera neka vrsta nastrane oholosti zbog tog grješnog načina života, nastrane oholosti da može piti s najboljima i slično. A ta nastrana oholost povezana je s ranom. On možda ne želi pustiti taj oholi stav čak iako su njegovi grijesi uvrijedili našeg Gospodina i našu Gospu. I ako posebno ne želi pustiti tu oholost, ako nije voljan, on neće iscijeliti. On ne može zacijeliti. To mora biti posve voljna odluka. On mora toga biti svjestan. On to obično ne može sam osvijestiti. Ispovjednik, svećenik, duhovni prijatelj mu može na to ukazati i pomoći mu da to uvidi. On treba moliti dozivajući Duha Svetoga da dođe u njegov život. Moliti nešto slično ovome: „Dođi, Duše Sveti, pomozi mi vidjeti samoga sebe kako me ti vidiš i voljeti sebe kao što me ti voliš.“ Onda treba moliti za milost da se u potpunosti odrekne tog oholog stava. On to mora moći pustiti, kao i druge nastrane karakteristike svoje osobnosti koje je razvio kao odgovor na to ponašanje, one nastrane karakteristike koje uzrokuju oholost i njegovo nastrano ponašanje i grijeh. On se toga mora potpuno odreći jer to šteti njegovom odnosu s Bogom. To zapravo stvara barikade između njega i Boga. 

Druga je situacija s grijesima koje je netko odabrao učiniti nakon čega se jako srami. To je zapravo vrlo čest slučaj s određenom vrstom grijeha, npr. sudjelovanje u abortusu, gledanje pornografije, varanje supružnika. Naša zemlja zapravo ima milijune i milijune žena u ovom stanju i postoji termin za to – „postabortivni sindrom“. Zbog srama ona zakopava grijeh tako duboko u sebe, a onda često pati od ljutnje, depresije, itd. Iako je to možda i ispovjedila, ona to sama sebi ne može oprostiti. Vjeruje da joj Bog može oprostiti jer je on Bog, ali ona ne može oprostiti sebi. Sigurna je da joj ni drugi ne bi oprostili, da ju ne bi prihvatili da su svjesni kakvu je stvar učinila u prošlosti. Ona zakopava tu ranu duboko u sebi nadajući se da ona nikad neće biti otkrivena. Ali činjenica je da iscjeljenje nije moguće s takvom zakopanom ranom. Ona mora pozvati našeg Gospodina i našu Gospu da dođu u to mjesto, moleći ih da iscijele tu tugu, moleći ih da joj pomognu da sama sebi oprosti, i da odnesu tu ranu, tu bol. Ona čak može pokušati zamisliti sebe kako u molitvi predaje tu čitavu situaciju, bol i sve našoj Gospi ili našem Gospodinu. Još ćemo o tome govoriti malo kasnije.

Postoji još jedna vrsta situacije, koja je zapravo vrlo uobičajena, gdje ranjena osoba ima neki nastrani oblik ponosa povezanog s nekim takvim događajima. Ona si misli da je toliko povrijedila Isusa da Ga više ne može opterećivati s tom groznom ranom i boli koje je stvorila. Ona si misli: „One su moje, ja sam to učinila, ja sam to uzrokovala i ja zaslužujem da ih moram sama nositi.“ Ono što se događa u toj situaciji je da je jadna ranjena osoba neprimjetno postala preohola moliti našeg Gospodina da je oslobodi od te boli. Ona govori: „Ovo je moj nered i ja se sama moram pobrinuti za to. Ja plaćam svoje dugove tako da ne mogu moliti našeg Gospodina da ih On plati za mene nakon svega što je već učinio za mene. Tako da ću se ja sama za to pobrinuti i tek nakon što sve stavim pod kontrolu, onda mogu doći Isusu slobodna, a da Ga ne opteretim još jednim dugom.“ To je iznimno opasan oblik oholosti. Da budemo pošteni, najčešće to razmišljanje nije tako očito i jasno, ali svejedno to je ono što se događa. Ona treba shvatiti, ona to treba jasno uvidjeti da u slučaju da ona nema nikakvih dugova da ona onda ne treba Spasitelja. 

Svi mi imamo dugove koje ne možemo platiti. Svima nam je potreban Spasitelj. Svi imamo dugove koje ne možemo platiti i Gospodin jako dobro zna da Mu mi nikada ne možemo do kraja platiti. Osim toga, što bi On od nas trebao? Ništa, On je Bog. On već sve ima. Nevjerojatna je stvarnost činjenica da Bog apsolutno ništa ne treba od nas. Unatoč tome što je savršeno sretan i zadovoljan sam, On, Druga Osoba Presvetog Trojstva, naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist,  odabrao je doći na zemlju i na sebe preuzeti naše breme. 

Jedan od najvažnijih aspekata opraštanja je ne zaboraviti da mi moramo biti sigurni da smo oprostili i Bogu iz dna svog srca. To zvuči ludo, zašto bi to bilo potrebno? Sigurno ne zato što Bogu treba nešto oprostiti, to bi bilo svetogrdno. Već često kada smo ozbiljno povrijeđeni, kao u slučaju kada je dijete nasilno zlostavljano, mi možemo kriviti Boga. "Zašto si, ako me voliš, dopustio da se to dogodi? Ti si Bog, Ti si mogao to zaustaviti. Zašto me nisi zaštitio? Ja sam bio samo malo dijete", itd., itd. To je jako često kod takvih vrsta trauma. U takvim situacijama mi jedan dio krivnje pripisujemo Bogu. Bili smo ranjeni i povrijeđeni jer Bog nije bio naš heroj u toj situaciji i dopustio je da budemo povrijeđeni. Iznevjerio nas je na neki način. Tako mi razmišljamo. No, to nije ono što se dogodilo. Zapravo, Bog je bio tamo u svakoj takvoj situaciji, On je patio s nama plaćajući cijenu za grijehe i patio je zbog nas puno dublje nego ćemo mi ikada znati. 

To je slično kao u situaciji s majkom koja gleda kako njena djeca padaju i ozbiljno su ozlijeđena. Majka osjeća bol i patnju svojeg djeteta, drugačije nego dijete, ali vjerojatno i više. Slama joj se srce što to nije spriječila, ali to ne može popraviti. To je samo usporedba. Mi imamo slobodnu volju. To je nevjerojatan dar. Ali Bog može iscijeliti naše rane ako Mu dotrčimo, ako Mu ih potpuno predamo i ništa ne zadržimo za sebe. On to može i želi popraviti. On je Bog i došao je spasiti grješnike. Ključno je da Mu to dozvolimo, mi moramo to dozvoliti. Trebamo oprostiti Bogu tako da Mu možemo vjerovati i voljeti Ga. Moramo uvidjeti da nas Bog nije napustio, da je On jedini koji poznaje našu ranu kao mi, da razumije kroz što smo prošli, našu bol, našu krivnju, našu tugu. On nas svejedno voli. A voli nas s tom ranom, kao što majka najnježnije voli kada njezino dijete pati tako i nas naš Gospodin voli najnježnije kada smo mi povrijeđeni. Kada uspijemo oprostiti, uspijemo otpustiti taj teret koji nas je činio zarobljenima, koji nas je držao u ropstvu dok još nismo mogli oprostiti. ...ali kada zaista uspijemo moliti i pozvati Nebo u te rane, barikade se polako ruše i mi možemo oprostiti i otpuštati bol i počinjemo biti slobodni. 

Posljednji aspekt opraštanja kojeg ćemo se danas dotaknuti je dozvoliti drugima da nam oproste i dozvoliti Bogu da nam oprosti. Ponekad ne želimo prihvatiti oprost. Zbog kojeg god razloga mi smatramo pogreške drugih ljudi ogromnima i ne želimo zaboraviti koliko su nas povrijedili. Takvo zamjeranje će zapravo spriječiti da iscijelimo. Kada ne dozvolimo drugima da nam oproste, kada odbacujemo oprost, mi odbacujemo i Boga. Još je gore kada se ne želimo približiti ispovjedaonici, kada odbacujemo da nam Bog oprosti i da nas iscijeli. Mislimo da je neki grijeh prevelik ili, još gore, ne želimo Božje oproštenje. Doslovce ne postoji ništa što se tu može učiniti dok ne prihvatimo oprost. 

Još se puno toga može reći o opraštanju, ali ovo svakome od nas daje dovoljno perspektive o različitim izazovima na ovom polju. 

Postoji još jedna tema koje se moramo kratko dotaknuti prije nego govorimo o jednom plodonosnom pristupu kada molimo za iscjeljenje. Ta tema tiče se dijelova našeg života koji su ranjeni. Pitanje koje su naše rane duhovno je pitanje. Neki odgovori će biti očiti ako smo bili nasilno napadnuti u djetinjstvu, ako smo počinili abortus, itd., itd. Ali mnoge rane nisu očite. Moramo se obratiti Duhu Svetome i našoj Gospi. Moli i preklinji stalno i neumorno na ovaj način: „Dođi Duše Sveti i pomozi mi vidjeti sebe kao što me Ti vidiš i voljeti se kao što me Ti voliš. Blažena Majko, pomozi mi vidjeti samog sebe kao što me Ti vidiš i voljeti se kao što me Ti voliš.“ I s vremenom će nam ono skriveno postati otkriveno. To je važno. 

Toliko je različitih načina na koje smo ranjeni i toliko različitih rana. Rane mogu biti od obitelji, mogu biti naslijeđene poput baštine, na primjer obiteljski ponos. Dobro je imati zdrav ponos i ljubav prema svojoj obitelji, ali tu može biti prisutno i ponešto arogancije. Možda postoji duh surovosti, itd., itd. Netko je možda ranjen zbog gubitka roditelja, tako što je odrastao u rastavljenoj obitelji, domu bez ljubavi ili domu punom nasilja riječima i djelima, ili je tjelesno zlostavljan, ili emocionalno. 

Ova otrovna kultura u kojoj živimo mrzi nesavršenosti. To je velika opasnosti. Moramo ubiti neželjenu djecu, podvrgnuti se plastičnim operacijama, kupiti sve te proizvode za ljepotu da bismo imali savršena tijela, potpomoći samoubojstva iz milosrđa, i sve takve stvari. Ljudi u našem društvu stalno grade neku laž o tome tko oni jesu da bi se uklopili u društvo. To samo udaljuje ljude sve dalje i dalje od ljubavi jer bez istine nema ljubavi. Istina će nas osloboditi. Koliko često vidimo roditelje koji pokušavaju odgojiti savršeno dijete. Ne kreposno dijete, već dijete koje će biti uspješno u društvu. To samo na kraju ranjava dijete još više jer osjeća da ne može biti voljeno zbog sebe samoga već da mora stvoriti osobnost, neki lažni tip osobnosti da bi bilo voljeno. Sa svim tim, tom djetetu je vrlo teško postati posuda milosrđa kao što je to Bog htio. 

Rane se mogu javiti čak i u maternici, u utrobi. Ako je majka odbijala trudnoću ili ozbiljno razmišljala o abortusu, čak i ako je samo iskusila ozbiljnu mučninu ili traumatičnu tugu, koliko god to nevjerojatno zvučalo, beba zbog toga može iskusiti odbacivanje i možda treba iscjeljenje. Zato je važno moliti se Duhu Svetome i našoj Gospi. Mi sami se ne možemo toga sjećati. To nije moguće. U oba ta slučaja, kod naslijeđenih rana i rana iz utrobe, dijete treba oprostiti roditeljima od srca. I svima koji su uključeni, od srca. On to treba htjeti. Opet ima još puno toga što bi se moglo reći, ali ovo je dovoljno da svi započnu s tim procesom iscjeljenja. 

Sada ćemo govoriti o molitvi za iscjeljenje. Iscjeljenje ranjene duše dolazi s usklađenosti i odnosom s Kristom, posežući u molitvi našoj Gospi i moleći je da dovede svoga Sina u tu situaciju. Samo ćemo brzo proći kroz to. Vrlo laka i plodonosna metoda za to. Treba identificirati ranu. Recimo da smo nasilno zlostavljani u djetinjstvu. Prva stvar koju treba napraviti je čin volje, da mi stvarno želimo da to bude iscijeljeno i da smo spremni patiti koliko god treba da budemo oslobođeni od te rane. Ako to ne želite, onda to nije moguće. Znajte da će boljeti. Naša religija ima križ kao simbol. Ako je boljelo našeg Gospodina i nas će boljeti. Ali ne trebamo se bojati križa jer to je iscjeljujući križ. Boljet će nas da budemo iscijeljeni. To je kao namještanje slomljene kosti, jer u vašem je srcu slomljena kost i treba ju namjestiti. Treba to htjeti i biti spreman na moguću bol. To nije loš znak. Jer povreda je već ušla i kada ponovno zaboli to je znak da povreda izlazi. 

Znači, prvo trebamo svojom voljom htjeti biti iscijeljeni, spremni patiti koliko god treba da bismo se oslobodili rane. Zatim počnemo s molitvom našoj Gospi: „Blažena Bogorodice, ja Tebi potpuno otvaram ovu ranu nasilnog zlostavljanja“, i zatim Ju molimo, „molim Te da opereš, očistiš i pročistiš ovu ranu svojim suzama i Predragocjenom Krvi svoga Sina.“ Nakon toga molite Ju: „Molim Te, dovedi svoga Sina u tu ranu da ju iscijeli. Ispuni to mjesto milosrđem i ostani tu zajedno sa svojim Sinom da upravljaš i vladaš.“ 

Budite uporni i ustrajni. Ljudi s kojima ja radim iskusili su veliki napredak, ali nisu do kraja iscijeljeni. Mislim da je to stoga što oni doslovce proživljavaju da Bog uzima taj veliki teret i oslobađa ih i sada imaju iskustveni doživljaj Boga, koliko im je On blizu u njihovoj patnji. I da je bio uz njih od početka. Sada oni znaju da su voljeni. Kao drugo, mislim da to iscjeljenje nije potpuno tako da bi bili ohrabreni nastaviti tim putem tako da još više prodube i ojačaju svoju vezu s našom Gospom i našim Gospodinom. 

Još nešto. Ako netko traži iscjeljenje i proživio je neku užasnu traumu, on se ne treba prisjećati svih okolnosti. To nije nužno, a čak može i učiniti više štete nego koristi. On samo treba moliti na spomenuti način. Ne treba raditi neke psihološke vježbe gdje se pokušava prisjetiti toga što je proživio te završiti u fetalnoj pozi od boli umjesto da je iscijeljen. 

Još jedna napomena. Kada netko pokušava iscijeliti od rane moleći našu Gospu i našeg Gospodina da dođu u nju i iscijele je, često će se razotkriti nove rane koje su im prije bile nepoznate. Doći će do dublje spoznaje. Postaje sve bliži i bliži našem Gospodinu i On daje novi život. 

Zadnja napomena, ako netko ima takve rane i želi razgovarati sa svećenikom važno je da se barem ispočetka to događa u sklopu ispovijedi, u tajnosti. Tu su sakramentalni efekti Predragocjene Krvi. Nemojte iznositi te stvari izvan ispovjedaonice. Neka bude tu zapečaćeno. Tu ste sigurni, anonimni. Nakon nekog vremena, ako postoji potreba, ranjena duša može raspravljati o situaciji izvan ispovjedaonice, ali ako i samo ako je svećenik s kojim želi razgovarati potpuno uravnotežen i vrijedan povjerenja. Nikada nemojte početi sami pričati o tim stvarima sa svećenikom izvan ispovjedaonice. Dobro? Jer ne želite još više biti povrijeđeni u želji da budete iscijeljeni što se može dogoditi. Morate biti oprezni. Kada ste odmakli u procesu onda možete o tome početi pričati, ali na početku je lako opet se raniti na ovaj način. 

Posebno je važno tako moliti nakon što ste primili Svetu Pričest. Naš Gospodin ne treba ništa. On je Bog. Ako nam je došao u Svetoj Pričesti to je zato što nam želi dati nešto. Što nam želi dati? Crkva zapravo traži svećenika da svaki put moli za iscjeljenje kada služi Misu. Više je takvih molitava kroz Misu. Baš pred pričest, on moli: „Gospodine Isuse Kriste, neka mi blagovanje Tvoga Tijela...bude duši i tijelu zaštita i lijek...“ A svi znaju: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Mi želimo moliti za to i nakon pričesti. 

Završimo. Obratit ću se još jednom bogoslovima. Pripremate se raditi s ranjenima i slomljenima i vjerojatno je svaki od vas u nekoj mjeri i sam ranjen. Dobar broj naših svećenika sigurno je ranjen. Isto tako mnogi od njih su jako ranjeni. Neki čak i slomljeni. Nitko ne može dati ono što nema. Ako je sam svećenik ranjen i do onog stupnja do kojeg je ranjen, on nije sposoban dati svom stadu ono što ono stvarno treba. On im ne može dati cijelu istinu, posebno ne milosrđe koje očajnički trebaju i traže od svećenika. A on nije sposoban jer nitko ne može dati ono što ne posjeduje. Bolna je istina da ranjeni i slomljeni svećenik na kraju ranjava mnoge od onih ljudi o kojima je poslan brinuti. I sa svećenikom bit će kao i s narodom. Narod se okreće svom svećeniku tražeći ljubav. Traži ljubav, ali on im nije sposoban dati ono što trebaju. Oni traže jaja, a on im daje škorpione. To je stvarnost. Mnoge duše za koje se spremate brinuti bit će vrlo slomljene i potrebite, vrlo ranjene, a zbog prevladavajućih društvenih uvjeta bit će sve gore. Bit će puno gore. Trebate se danas početi pripremati s ove dvije stvari. Morate početi moliti za ranjene i slomljene ovce koje će vam naš Gospodin dovesti u život i povjeriti, i morate početi moliti danas. To je prvo. Drugo je to da ako niste dobro odmaknuli na putu iscjeljenja i cjelovitosti sami, onda i na tome trebate početi raditi danas. „I očistiše se dok su išli.“

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Amen.
   

petak, 14. listopada 2016.

Otrov u jeziku i peru


Dotični otac, koji je bio potpuni nevjernik, poslao je svoju djecu na obrazovanje u katoličku instituciju. Njegov prijatelj razgovarao je s njim o toj čudnoj metodi postupanja. Nevjernik, koji je bio obrazovan čovjek, odgovorio je: „Ja znam predobro koji je nevjera pakao na zemlji i nisam tako loš čovjek da dozvolim svojoj dragoj djeci da dijele moju sudbinu.“ 

Tako se nevjera može nazvati paklom! Poslušaj to, moj mladi čitatelju, i dobro zapamti: to je ispovijed nekoga tko je sam bio nevjernik. Ta nevjera, koja je sama po sebi pakao i vodi u pakao, smrtonosni je otrov u modernom društvu, a taj otrov prisutan je pod svakom vrstom različitih oblika, a pogotovo u dva: poglavito, u govoru i pisanju.

Prečesto se danas može naći ljude koji psuju protiv vjere i ne znaju ništa o kršćanstvu osim činjenice da su kršteni. Trebamo čeznuti za tim da ti iskvareni ljudi zadrže za sebe taj otrov nevjere koji su progutali. Međutim, oni s tim nisu zadovoljni, već jure poput bijesnih pasa i truju druge sa svojim ugrizima; i ono zbog čega  najviše trebamo žaliti je to da čak niti jednostavni ljudi u predjelima naše zemlje nisu od toga pošteđeni.

Ako ne mogu prokrijumčariti svoj otrov, koji se nalazi u lošim novinama, časopisima i lecima, u svako kućanstvo, jer neki pobožni i brižni otac obitelji odbija primiti ga pod svoj krov, oni ga dijele na javnim cestima, u salonima, radionicama i tvornicama, preko svojih bezbožnih razgovora. Odakle proizlaze ovakvi izrazi poput „od svećenika diktirano“, „svećenička izmišljotina“, „odbacimo jaram Rima“, itd.? Odakle dolazi izrugivanje molitvi, ispovijedi, prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, štovanju svetaca? Neki pojedinac, možda, koji je, kada je bio dijete, primio samo oskudnu vjersku poduku, koji je otišao daleko od doma i sad počinje usvajati otrov nevjere čitanjem antikršćanskih knjiga i slušajući krivovjerni nauk; posebno primjećuje određene upečatljive riječi i uvjerljive fraze, i to on ponavlja kada god se nađe u društvu, da bi ih namamio u propast. Dobro podučen kršćanin crveni se na ludost svega toga, dok Sveta Crkva svakodnevno uzdiše nad tim obmanjivačima i obmanutima. Da bar nikad ne budeš ubrojen među njihov broj!

Tako se otrov širi i perom.  To je, zaista, žalosna šteta da je tolikim mnogim mladima otrovan um, da gube svoje kreposti i vjeru, preko sredstva knjige! Potrebno je ići po gradovima, mjestima i selima, da bi se ušlo u trag tajni zlobe. Tamo su često čitave trgovine pune knjiga i časopisa, a pred izlozima stoje mladi ljudi oba spola. Što rade? Tko su oni? Oni su nepažljive osobe čija su srca već često iskvarena i koji traže zabavu izvan posla i stoga brane takva mjesta gdje se mogu nabaviti loši časopisi i jeftine knjige. Dvije vrste knjiga i časopisa mogu se tamo naći, na koje želimo obratiti vašu posebnu pažnju.

Prvoj vrsti pripadaju razne vrste romana, ljubavnih romana i pohotnih ljubavnih priča koji bude senzualnost nepoželjnim opisima i uništavaju srca u kojima još postoji svjetlo vjere, miješajući s tim pričama prezirne izraze i suptilne napade u odnosu na kreposti, vjeru, Crkvu i njezine službenike. Drugoj vrsti pripadaju one bezbožne knjige, časopisi i leci koji otvoreno i drsko vrijeđaju Crkvu i vjeru. Posljedice vrijedne žaljenja ubrzo postaju vidljive. Istina je da ta djela sadrže puke besmislene škrabotine prepune laži, pretjerivanja i izmišljenih priča, koje su već stotine puta bile opovrgnute. One iznose budalaste i neutemeljene optužbe i prigovore. Za vrijeme devetnaestog stoljeća svi neprijatelji Svete Crkve nisu mogli ništa iznijeti novoga za što već davno nisu učeni katolički pisci dokazali da je ili glupa pogreška ili podla laž. Ali otrovne strelice laži, klevete i prezira ne prestaju proizvoditi svoj kobni rezultat. Voltaire, najpoznatiji među neprijateljima religije, izrekao je tu činjenicu na vrlo jednostavan način: „Samo kleveći desno i lijevo; ako ne povjeruju u sve što kažeš, ipak će se nešto prikačiti. Apsolutno je nužno lagati, a ti ne smiješ lagati na plašljiv, mlak način, već na drzak i đavolski način.“ 

A knjige napisane upravo na toj liniji lete danas iz grada u grad, od sela do sela. Ali koja će biti sudbina mladih ljudi koji će progutati do dna taj otrov? Neka te Bog sačuva od takvog otrova!

O neprocjenjivoj vrijednosti dobre literature, p. Morgan M. Sheedy jednom je pisao u Benzinger's Magazine:
„Neovisno od  utjecaja naše svete religije ne postoji ništa što ulazi dublje u tkivo i temelje našeg karaktera od knjiga koje čitamo. Jedan od najvećih blagoslova koje možemo primiti u našem životu je ljubav prema knjigama. Praksa držanja, posebno u mladom umu, prekrasnih i uzdignutih slika i sjajnih, radosnih i zdravih misli iz knjiga, od neprocjenjive je važnosti. Odmah pored stvarnog prijateljstva s plemenitim, uzvišenim autorom je korist koja se može postići čitajući njegove knjige. Um se usklađuje s ufanjem, težnjama, idealima autora, tako da je kasnije nemoguće zadovoljiti se s niskim i prostim stvarima. Vidik čitatelja se širi, njegov kut gledanja se mijenja, njegovi ideli su sve viši i plemenitiji, njegov pogled na život je uzvišeniji.“

Važnost posjedovanja velikih uzora, visokih ideala, koje držimo stalno u umu dok je još u stanju plastičnosti ne može se precijeniti. Knjige koje čitamo u mladosti grade ili upropaštavaju naš život. Mnogi ljudi pripisali su svoje početke i svoj kasniji uspjeh knjigama koje su čitali u mladosti. One su ga otvorile mogućnostima, označile njegov ukus i pomogle mu pronaći svoje mjesto u životu.

Dobre knjige nisu samo naši prijatelji; one su također naši najbolji učitelji. Ali loše knjige su prokletstvo i čine štetu svijetu. Zli ljudi, zli životi, zli primjeri šire moralnu pošast otvoreno i moćno; ali ništa ne širi obmane i zlo sigurnije i dublje od knjige.

Ali što je s romanima? Ispunjavajući svoju prikladnu svrhu i ciljajući na uzdizanje čitatelja i povećavajući njegovo znanje o čovjeku, prirodi i njihovim tajnama, osvajajući kolebljivu ćud, usklađujući spasonosno znanje s istinskom mudrošću u prijatnom ruhu, pobuđujući dušu da teži za idealima vrijednima ljudskog uma i srca, roman bi mogao igrati najpoželjniju ulogu u popravljanju čovjeka. Mi ne možemo poreći njegovu golemu moć, još veću jer dohvaća mnoge koji nisu voljni čitati ozbiljnije knjige. Zaista, mnoga remek-djela beletristike vrijedna su svake pohvale koje bi im najveći poklonik romana mogao dodijeliti.

Ali danas postoji stremljenje, koje se reflektira u popularnim romanima, da se uklone sve misli o tvrdnjama svemogućega Boga, da se religija i kršćansko milosrđe zamijene humanizmom i filantropijom, a otkrivena Istina znanošću.

Neki dan čitao sam pastoralno pismo jednog od naših biskupa o kršćanskoj poduci. Ovo je napisao: 
„Svaka doktrina naše svete vjere, od postojanja Boga do posljednje prakse pobožnosti, negira se ili napada. Ponekad se napada otvoreno s neprijateljstvom, ali češće sa zastrašujućom ravnodušnošću ili gorkim izrugivanjem svim religijskim tvrdnjama.“

Dakle, ako je to pravo stanje stvari, dozvoli mi da upitam: Jesmo li mi katolici potpuno svjesni vrlo ozbiljnih opasnosti koje nas opkoljavaju iz literature svake vrste koja se izdaje svakodnevno ili čak svaki sat u tako ogromnim količinama u izdavačkim kućama Amerike? 

Previše nas ima očiglednu mrskost prema najboljem – prema onome što su napisali katolici. U stvari, za mnoge od nas naši vlastiti autori su potpuni stranci, osim nekolicine velikih imena. Mi znamo malo ili ništa o našim najvećim piscima. Njihova književna djela su zatvorena knjiga za mnoge. Samo ime katoličke izdavačke knjige na naslovnici knjige kao da odbija umjesto da privlači kupca. To je sadašnja situacija; zbog koje treba žaliti i koju treba potpuno promijeniti prije nego katolici dođu u cjelovito posjedovanje literarnih blaga koja su naše pravično nasljeđe.
(...)
Nitko ne može ljubiti našeg Gospodina tko Ga ne poznaje i nitko ne može biti iskreno vjeran Crkvi tko se ne potrudi proučavati ju. 
Ako je poduka tako jako važna, pobožnost i vjera nisu manje važne. Kod mnogih od nas molitva je jako kratka i jako slaba. 

Jedno sredstvo može nas učiniti redovitijima u našim svakodnevnim molitvama i produbiti našu ozbiljnost u toj svetoj dužnosti. Radi se o duhovnom štivu.
Nitko ne bi smio biti bez knjige o našem Gospodinu, Njegovom Presvetom Srcu, Njegovoj blaženoj Majci, ili svecima. Nitko ne bi smio biti bez knjige o Misi. Osim molitvenika, mi bismo trebali imati priručnik za razmatranje ili o poduci o kršćanskim krepostima. Duže rasprave o pobožnostima održat će na životu pobožnost onih za koje su primjerene. Ali svi katolici, bez obzira na njihovo stanje, trebaju koristiti duhovno štivo. Nemoguće je preuveličati utjecaj na živote i karakter kršćana riječi svetih ljudi, herojskih djela mučeništva ili primjera obožavatelja Isusa svake dobi, ili o kontemplaciji o prednostima i vrlinama naše Gospe i, prije svega, priče o našem Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu. Nasljeduj Krista, i druge knjige sličnog karaktera, odmah su i vodič u kreposti, ohrabrenje u molitvi i poticaj da svakodnevno privučemo srca bliže Bogu. Čitanje Svetog pisma, propovijedi i predavanja cijenjenih propovjednika i pronicljivih pobožnih knjiga koje ne nedostaju na našem jeziku, podesno je posvećenju doma, i da zadrži izvan njega, u većoj ili manjoj mjeri, tu poplavu nepoželjnog tiskanog materijala koja preplavljuje zemlju u sadašnjem trenutku.

Svećenici i laici ne mogu učiniti više za duše od toga da na svaki način koji je u njihovoj moći promiču dobru i jeftinu katoličku literaturu – poduku, pobožnosti, priče i časopise – i da to učine dostupnim svim klasama vjernika. Svi čitaju; oni moraju čitati i oni će čitati. Težimo ograničiti zlo lošeg čitanja širenjem onoga što je dobro.

„Sve što čitamo“, kaže p. Matthew Russell, S.J. , u knjizi „Umjetnost radovanja“, čini nas boljim ili gorim, i, po nužnim posljedicama, povećava ili umanjuje našu radost. Budite skrupulozni u svojem odabiru knjiga; često se upitajte kakav utjecaj vaše vježbe čitanja imaju na vaše vladanje. Ako nakon što ste pročitali određeno djelo koje vam se sviđa – iz filozofije, povijesti, beletristike – ili neki drugi određeni osvrt, ili časopis, ili novine koje čitate s užitkom – ako nakon toga osjećate lijenost u vezi svojih dužnosti, suhoparnost i ljutitost prema onima s kojima ste ravnopravni, krutost prema svojim podređenima, da ste bez revnosti u svom staležu u životu, sve pohlepniji za užicima, častima, bogatstvom – ne oklijevajte odreći se takvog štiva; ono će otrovati vaš život i ugroziti vašu vječnu sreću.

Često čitajmo o životima svetaca, posebno ono o njihovom unutarnjem životu u kojima se daju obilni detalji. Tamo ćemo naučiti kako se trebamo ponašati prema Bogu, prema drugima i prema sebi, da bismo posjedovali istinsku radost. Ništa nije poučnije ili isplativije što se tiče pobožnosti pa čak i naših vremenitih interesa, pravilno shvaćenih, od pažljivog i meditativnog čitanja o životima svetaca.

Velečasni Francis Xavier Lasance - knjiga "Vodič za mladiće" str. 39-46.

ponedjeljak, 10. listopada 2016.

Sv. Pio iz Pietrelcine - kanonizirani protivnik revolucije

   
 
Začetnik prve revolucije bio je Lucifer, koji nije htio biti zahvalan Bogu na svim Njegovim bezbrojnim darovima. On nije htio služiti Bogu - nego je želio biti viši od Njega. Sv. arkanđeo Mihovil ga je sa svojim anđeoskim sljedbenicima oborio u pakao.
Luciferovim putem pošli su i dvoje prvih ljudi, Adam i Eva - ni oni nisu htjeli biti zahvalni Bogu, nego su htjeli biti kao bogovi. Cijelo čovječanstvo trpi zbog te revolucije naših praroditelja i Bog sam morao je umrijeti na križu, da bi nas otkupio i otvorio nam zatvoreno Nebo.
I opći potop dogodio se zbog revolucije većine ljudi koji su tada živjeli na zemlji i samo se spasio Noa sa ženom, trojicom sinova  i njihovim ženama. Slijedila je revolucija Babilonske kule te su se revolucije nezahvalnog čovječanstva nastavile sve do našeg vremena.

Danas živimo u posvemašnjoj revoluciji unutar i izvan Katoličke Crkve. Ljudi se igraju bogova, pa žele živjeti bez Božjih zapovijedi. Čak ne žele prihvatiti prirodni spol, kojim ih je Bog obdario, nego žele biti što god i kad god im padne na pamet.
Član njemačkog parlamenta je jednom prilikom nabrojao oko 70 vrsta ''rodova'' - usprkos činjenici da je Bog stvorio samo dva.
Možemo reći da je takvo djelovanje počelo s Marlene Dietrich, biseksualnom američkom filmskom glumicom, koja je obukla hlače početkom 20. stoljeća. Djevica Marija kazala je maloj Jacinti iz Fatime da će se pojaviti nedostojna moda. I u to je vrijeme pariška kazališna glumica, Eve Lavalliere, na vrhuncu svoje slave propagirala kratku žensku kosu, ali kada je nakon svog obraćenja počela živjeti svetim katoličkim životom, počela je nositi dugu kosu.