Sv. Franjo Saleški 8. - Još nekoliko naputaka o prijateljstvu

Prijateljstvo traži veliki saobraćaj među prijateljima, inače ne može ni nastati ni opstati. Zato se često događa, da u prijateljstvu nastaje i drugi saobraćaj. Iz srca prelaze u srce, uvlače se i uzajamno ulijevaju i utječu čuvstva, nagnuća, dojmovi. Osobito se to zbiva onda, kad uveliko cijenimo onoga, koga ljubimo. Onda otvorimo prijatelju širom svoje srce, pa s prijateljstvom ulaze u nj lako sva njegova nagnuća i dojmovi, bili dobri ili zločesti.

Zaista, pčele što kupe heraklejski med, traže samo med, ali s medom neopazice usišu s nalipa i otrov. Zato se, Filotea, držimo riječi, što ih je češće izrekao Spasitelj duša naših, kako pripovijedaju stari: "Budite dobri mjenjači i kovači navaca", tj. ne primajte krivih novaca s pravima ni rđava zlata s dobrim; lučite dragocjeno od nevaljala. Tako je, nema gotovo čovjeka bez mane. Pa zašto da od prijatelja uz prijateljstvo prihvatimo svakakve mu mane i pogreške? 

Treba ga dašto ljubiti uza sve mane, ali mana ne valja ljubiti ni primati. Prijateljstvo zahtijeva, da se uzajamno dijeli dobro, a ne zlo. Kao što oni, što vade iz rijeke Taja pijesak, razluče od njega zlato, što ga nađu, pa nose kući, a pijesak ostavljaju na obali, tako i oni, što stekoše dobra prijatelj, moraju razlučiti pijesak mana pa im ne dati u svoju dušu. Zbilja sv. Grgur nazijanski pripovijeda, da su mnogi zavoljeli i divili se tako sv. Vasiliju, te su nastojali nasljedovati i njegove spoljašne mane govoreći polako, zamišljeno i teško razumljivo, idući i noseći bradu poput njegove.

I mi vidimo, gdje muževi, žene, djeca, prijatelji, koji uvelike štuju svoje prijatelje, roditelje, muževe, žene, bilo da im omile, bilo da ih nasljeduju, u prijateljskom saobraćaju prigle tisuće njihovih mana. A to ne bi smjelo nipošto biti. Ta svaki ima dosta svojih nedostataka i sklonosti, pa čemu da prti tude breme? A prijateljstvo ne samo da toga ne traži već naprotiv zahtijeva, da jedan drugom pomaže, da se oslobode svih nedostataka. 

Treba dašto milo podnositi mane prijateljeve, ali ih ne treba podupirati, a još manje prenositi na se. Govorim samo o manama. 

A grijeha u prijatelja ne smijemo ni trpjeti ni podupirati. Ta bilo bi slabo ili opako prijateljstvo, kad bi prijatelj gledao, gdje mu prijatelj gine, a ne bi mu pomogao, gledao ga, gdje umire od čira, a ne bi se usudio, da ga bocne britvom  prijekora i tako spasi. Pravoga i živog prijateljstva nema u grijesima. Vele, da daždevnjak utrne vatru, u koju legne. I grijeh obori prijateljstvo, u koje se useli. Ako je grijeh prolazan, potjerat će ga uskoro prijateljski ukor;ako li se zaustavi i ostane, propade odmah prijateljstvo, jer prijateljstvo može opstojati samo na pravoj kreposti. Kako bi se dakle smjelo griješiti zbog prijateljstva? Prijatelj je neprijatelj, kad nas mami na grijeh; a pravo je, da izgubi prijateljstvo, kad hoće da pokvari i upropasti prijatelja.

Stoga je jedan od najstalnijih znakova, da je prijateljstvo krivo, kad se sklapa s opakim čovjekom, pa bile opačine kakve mu drago. Ako je opak onaj, koga ljubimo, bez sumnje nam je i prijateljstvo opako; jer se tu ne obzire na pravu krepost, pa se mora osnivati na ništetnoj kreposti ili na sjetilnoj vlastitosti.

Trgovačka su društva zbog vremenitog dobitka samo slika pravog prijateljstva, jer se ne sklapaju iz ljubavi prema osobama, već iz koristoljublja.

Napokon evo dvije božanske riječi, dva stupa, kojima se učvršćuje kršćanski život. Prva je Mudračeva: "Tko se boji Boga, naći će i vjerna prijatelja." Druga je sv. Jakova: "Prijateljstvo je ovoga svijeta neprijateljstvo Božje." 

Sv. Franjo Saleški, Filotea, str. 289. -293.

Čednost i vaše spasenje

Misli nadbiskupa Fulton J. Sheen-a  često su nadahnjujuće. Razmislite malo o slijedećim riječima koje je napisao o ljudskom tijelu. 

"Što milost čini našoj ljudskoj prirodi? Prije svega, od tijela čini hram Božji. To je jedan od razloga za čistoću. Što je hram? Hram je mjesto gdje prebiva Bog. Sjetite se kad je Isus otišao u hram u Jeruzalemu, a Farizeji su tražili od njega znak te im je Naš Presveti Gospodin rekao: 'Razvalite ovaj hram, i za tri ću ga dana opet sagraditi.' On nije govorio o zemaljskom hramu, govorio je o hramu Njegovog Tijela jer je u tom zemaljskom očitovanju Krista boravio Bog. Kroz sudjelovanje u tom božanskom životu, On boravi u nama. Zato je tijelo sveto. Iz tog razloga mu iskazujemo poštovanje. Tijelo nije crv ili nešto bezvrijedno. To je Njegov hram i jednog će dana i ono biti proslavljeno."

Kako nam se bliže ljetni dani, dolazimo u napast za oblačenjem majica bez rukava i kratkih hlača, za nemarnim lješkarenjem i dolaženjem na misu ležerno odijeveni, za puštanjem djece da neobuzdano trče uokolo sa susjedima i prijateljima, čije odijevanje i držanje može imati sumnjiv utjecaj.

Crkva je uvijek naučavala da su roditelji odgovorni za odijevanje svoje djece. Prva dužnost roditelja je pružati dobar primjer, ne samo u Crkvi nego u svim prigodama. Nepristojna i nemarna odjeća za Crkvu i vjerske svečanosti nije prihvatljiva; nepristojno odijevanje nije nikad prihvatljivo.

Postoje li smjernice za pristojno odijevanje? Uredba izdana 1928. za vrijeme Pape Pija XI. nije zastarjela…"odjeća se ne smatra pristojnom ako je rezana dublje od dva prsta širine od grla, ako ne pokriva ruke barem do laktova i jedva doseže duljinom malo ispod koljena. Nadalje, odjeća od prozirnog materijala je neprilična."

Čujete li tinejdžere kako se žale na ovakve upute? Žalimo li se i mi sami? Sjećamo li se na što nas je Fulton Sheen podsjetio vezano uz tijelo? Ono je hram Našeg Gospodina. Primjereno je pokriti sveto mjesto za Njegovo prebivanje, baš kao što i tabernakul mora biti pokriven.

Naša Gospa u Fatimi jasno je rekla: "Bit će uvedena određena moda koja će jako vrijeđati Našeg Gospodina." Ne bismo li se trebali zamisliti nad Njezinim značajnim upozorenjem, danim na jedan nježan način i smatrati ga poukom u ovo naše vrijeme? Što odijevamo kako bi nam pomoglo biti nalik Gospi, našoj Kraljici, Majci Božjoj?

Što bismo trebali poduzeti u vezi s našom odjećom? Ako se dvoumimo u vezi nekog odjevnog predmeta, trebali bismo se zapitati: "Bi li Sveti Josip odjenuo ovu majicu bez rukava za roštilj?, Bih li voljela upoznati Gospu noseći majicu na naramenice?" Ako moje tijelo nije beznačajno nego sveto, onda moram nastojati odjenuti tijelo kao sveto kakvo i jest. Ne samo da ovakva odjeća nije za mene, već je ona neprikladna i za sve druge. Što učiniti s njom? Odreći ćemo je se, ne nevoljko već radosno i s ljubavlju.

Majke i očevi moraju poučiti svoju djeci o zaštiti svetog hrama, kako nas je Pio XI. uputio u svom "Pismu o kršćanskoj čednosti"1930. godine.

"Roditelji, svjesni svoje ozbiljne obveze prema obrazovanju, osobito vjerskom i moralnom, svojih potomaka, moraju se pobrinuti da njihove kćeri budu od najranijeg djetinjstva temeljito poučene kršćanskoj doktrini, a one same bi trebale ustrajno usađivati u svoje duše, riječju i primjerom, ljubav prema vrlinama čednosti i kreposti; i s obzirom da bi njihova obitelj trebala slijediti primjer Svete Obitelji, oni se moraju vladati na takav način da njezini članovi, odgajani unutar njihovog doma, budu razboriti i potaknuti na ljubav i očuvanje čednosti."

Društvena mjerila i ćudorednost u odijevanju srozali su se. Ali pred Bogom, odgovarat ćemo za vlastite postupke. Pružamo li drugima, osobito našoj djeci, dobar (bespogovoran) primjer? Ponašamo li se s uzdržljivošću dostojnom nečega svetog? Izbjegavamo li sramotnu modu koja previše otkriva? Pazimo li na duhovnu dobrobit naše djece, imajući na umu kakav utjecaj njihova odjeća može imati na druge? Činimo li to s ljubavlju za duše povjerene našoj skrbi? Ako smo pažljivi u navedenim stvarima iz ljubavi prema Bogu, tada ćemo pružiti čist i lijep hram u kojem On može stanovati.

Susan Vennari

Budite pobožni ili budite prokleti!

Propovjed sv. Ivana Vianneya (svetog arškog župnika) 

Sv. Ivan Vianney imao je veliku ljubav i pobožnost prema Blaženoj Majci. Učio je da je „Marijino srce tako nježno prema nama, da su srca svih majki svijeta kao ledene sige u usporedbi s njezinim... "Često sam crpio iz tog izvora. Više ništa ne bi od njega preostalo da nije neiscrpno.“ 

Često mi govore: „Kakvo je zlo to što se malo zabavljam? Nikome ne radim krivo, ali ne želim biti pobožan niti postati pobožan! Da ne idem na plesove, živio bih poput nekoga tko je mrtav!“ 

Dragi moj prijatelju, 

U krivu si. Ili budi pobožan ili budi proklet. Tko je pobožna osoba?  To je upravo ona osoba koja ispunjava svoje kršćanske dužnosti. Ti kažeš da neću ništa postići ako s tobom pričam o plesovima i da se nećeš niti manje niti više upuštati u njih. Opet si u krivu. Zanemarujući ili prezirući savjete svog župnika, na sebe navlačiš novu kaznu Božju, a ja, sa svoje strane, puno postižem ispunjavajući svoje dužnosti. U času moje smrti, Bog me neće pitati jesam li ispunio tvoje dužnosti već jesam li te naučio što trebaš učiniti da bi ih ispunio. 

Ti također kažeš da ja nikada neću slomiti tvoj otpor do one točke gdje ćeš povjerovati da postoji zlo u tome što se zabavljaš dok plešeš? Ne želiš vjerovati da postoji  zlo u tome? Pa dobro, to je tvoja stvar. Što se mene tiče, dovoljno mi je to što sam ti to tako rekao i što sam napravio sve što sam trebao napraviti. 

To ti ne treba ići na živce: tvoj župnik samo izvršava svoju dužnost. Ali ti ćeš odgovoriti – ni Božje zapovjedi ni Sveto Pismo ne brane ples. Možda ih nisi dobro proučio. Saslušaj me jedan trenutak i vidjet ćeš da ne postoji niti jedna Božja zapovjed čiji ples ne uzrokuje prekršaj, niti Sakrament čije ne uzrokuje svetogrđe. 

Ti dobro znaš kao i ja da se u takve vrste ludorija i divljih neumjerenosti obično upušta upravo nedjeljom i blagdanom? Što će onda učiniti djevojka ili mladić koji odluče otići na ples? Kakvu ljubav će oni imati za Boga? Njihovi će umovi biti posve okupirani pripremama kako privući ljude s kojima se žele družiti. Pretpostavimo da su izmolili svoje molitve, ali kako su ih izmolili? Jao, samo Bog to zna! Osim toga, kakvu ljubav prema Bogu može osjećati netko tko misli i diše samo ljubav prema užicima i stvorenjima? Priznat ćeš da je nemoguće ugoditi Bogu i svijetu. To nikada neće biti moguće.  

Bog brani psovanje. Jao! Kakve svađe, kakvo psovanje, kakva svetogrđa se izgovaraju kao posljedica ljubomore koja se javlja među tim mladima na takvim okupljanjima! Nisi li se i ti često svađao ili raspravljao na njima? Tko bi mogao pobrojati sve zločine počinjene na tim dijaboličkim okupljanjima? Treća zapovjed nam naređuje da posvetimo sveti dan nedjeljni. Može li itko povjerovati da će momak koji je proveo nekoliko sati s djevojkom, čije je srce poput peći, zaista zadovoljiti taj propis? 

Sveti Augustin imao je dobar razlog kada je rekao da bi ljudima bilo bolje da obrađuju zemlju, a djevojkama da nastave plesti nego da idu plesati, da bi bilo manje zla. Četvrta zapovijed naređuje djeci da poštuju svoje roditelje. Ti mladi ljudi koji često idu na plesove, imaju li oni poštovanja i podvrgavaju li se željama svojim roditelja kako bi trebali? Ne, sigurno da ne, zadaju im brigu i bol zbog nepoštivanja roditeljskih želja i zbog bacanja novca, a ponekad čak i podsmjehujući im se zbog njihovog staromodnog pogleda na svijet i navika. Ne osjećaju li ti roditelji veliku žalost, pogotovo ako njihova vjera još nije ugašena, gledajući svoju djecu kako se odaju takvim užicima ili, da budemo jasniji, takvim razuzdanim običajima? Ta djeca više nisu usmjerena na nebo, već se tove za pakao. Pretpostavimo da njihovi roditelji još nisu izgubili vjeru... 

Jao! Ne usudim se ići dalje! ... Koji slijepi roditelji! ... Koja izgubljena djeca!...

Postoji li ijedno mjesto, ijedno vrijeme, ijedna prilika gdje se toliki grijesi nečistoće počine kao u plesnim dvoranama i onom što slijedi nakon njih? Nisu li na tim okupljanjima ljudi najžešće izazivani protiv svete kreposti čistoće? Gdje drugdje osjetila toliko snažno zahtijevaju uzbuđenje i užitak? Kada bismo to malo detaljnije proučili, zar ne bismo gotovo umrli od užasa pri pogledu na tolike počinjene zločine? Zar nije da upravo na tim okupljanjima đavao tako bjesno pripaljuje vatru nečistoće u srcima mladih da bi u njima uništio milost krštenja? Zar ne porobljava pakao tamo mnoge duše kako samo poželi? Ako, usprkos nedostatku grješne prilike i pomoći molitve, kršćanin ima velike poteškoće u čuvanju čistoće srca, kako bi on uopće mogao sačuvati tu krepost usred tolikih izvora koji su je sposobni slomiti? 

"Vidi", kaže sv. Ivan Zlatousti, "ovu svjetovnu i lakomislenu djevojku, ili radije ovu strastvenu vrstu dijaboličke vatre koja svojom ljepotom i svojom kitnjastom odjećom pali u srcima mladića vatru požude. Ne vidiš li ih, i jednu i drugu, kako pokušavaju šarmirati svojim pjesmama, dotjeranošću i svakom vrstom trikova i  smicalica? Prebroji, nesretni grješniče, ako možeš, broj svojih grješnih misli, svojih zlih želja i svojih grješnih djela. Nisi li upravo tamo čuo te melodije koje gode ušima, koje pale srca i čine te skupove ložištima besramnosti?"

Nije li upravo tamo, moja draga braćo, da mladići i djevojke piju s vrela zločina, koji će ubrzo, kao struja ili rijeka razrušiti svoje obale, koja će preplaviti, uništiti i otrovati sav okoliš? Samo tako nastavite, besramni očevi i majke, idite u pakao, gdje vas čeka bijes Božji, vas i sve što ste učinili kada ste dopustili svojoj djeci da tako riskiraju. Nastavite, neće proći dugo da će vam se i ona pridružiti jer ste jasno iscrtali put za njih. Nastavite i izbrojite broj godina koje su vaši sinovi i kćeri izgubili, idite pred Suca i dajte mu račun za svoje živote pa ćete vidjeti da je vaš župnik imao razlog što je branio takve dijaboličke užitke! ...  

- "Ah, kažem vam, pretjerujete oko toga! Nije to tako strašno!"

Pretjerujem? Dobro. A sad slušaj. 

Jesu li i Sveti Oci Crkve pretjerivali? Sv. Efraim nam kaže da je plesanje propast djevojaka i žena, zaslijepljivanje muškaraca, žalost anđela i radost đavla. Dragi Bože, kako netko može imati tako začarane oči da još uvijek želi vjerovati da u tome nema zla, dok je to u isto vrijeme uže kojim đavao vuče najviše duša u pakao? ... 

Nastavite, jadni roditelji, slijepi i izgubljeni, nastavite i omalovažavajte što vam župnik kaže! Nastavite! Nastavite istim putem! Čujete sve, a ne želite imati od toga koristi! Nema u tome zla? 

Recite mi stoga čega ste se odrekli na dan svojeg krštenja? Ili pod kojim uvjetima vam je krštenje dano? Nije li uvjet bio davanje zavjeta pred nebom i zemljom, u prisutnosti Isusa na oltaru, da se odričete Sotone i svih njegovih djela i njegovog sjaja za čitavi vaš život – drugim riječima da ćete se odreći grijeha i užitaka i taštine svijeta? Nisi li obećao da ćeš spremno slijediti stope raspetog Boga? Dobro, nije li to upravo kršenje tih obećanja koje ste dali na vašem krštenju i oskvrnjivanje tog sakramenta milosrđa? 

Ne obezvrijeđuješ li tako i sakrament potvrde, razmijenjujući križ Isusa Krista, kojeg si primio, za tašto i razmetljivo oblačenje, time što se sramiš križa, koji bi trebao biti tvoja slava i tvoja radost? Sv. Augustin nam kaže da oni koji idu na plesove zaista odbacuju Isusa Krista da bi se dali đavlu. Kako je to strašno! Istjerati Isusa Krista nakon što smo ga primili u naša srca! 

"Danas se oni", kaže sv. Efraim, "ujedinjuju s Isusom Kristom, a sutra s đavlom." Jao! Kakav Juda je takva osoba koja, nakon što je primio našeg Gospodina, ide prodati Ga Sotoni na tim okupljanjima, gdje će se sjedinjavati sa svime što je najpokvarenije! 

A kada se radi o sakramentu ispovjedi, kakvo proturječje je takav život! Kršćanin, koji bi nakon jednog grijeha trebao provesti ostatak svog života u pokori, misli samo kako će se odati tim svjetovnim užicima! 

Mnogi tako oskvrnjuju i sakrament posljednje pomasti čineći nepristojne pokrete stopalima, rukama i čitavim tijelom koji će jednoga dana morati biti posvećeni svetim uljima. 

Ne vrijeđa li se tako i sakrament svetog reda zbog prezira prema uputama župnika? A kada se radi o sakramentu ženidbe, jao! Kakve nevjere se smišljaju na takvim okupljanjima? Čini se kao da je sve dopušteno. Kako slijep mora biti svatko tko misli da u tome nema zla... 

Koncil u  Aix-la-Chapelleu zabranio je plesanje, čak i na vjenčanjima. A sv. Charles Borromeo, nadbiskup Milana, kaže da se daju tri godine pokore onome tko je plesao i da mu se, ako se opet vrati plesu, mora zaprijetiti izopćenjem. Ako u tome nema zla, zar su bili u krivu Sveti Oci i Crkva? Ali tko ti kaže da u tome nema zla? To može biti samo propalica, ili lakomislena i svjetovna djevojka, koji pokušavaju ugušiti svoju grižnju savjesti najbolje što znaju. Dakle, postoje svećenici, kažeš, koji ne pričaju o tome u ispovjedaonici ili koji, iako ne dopuštaju plesove, ne odbijaju dati za njih odriješenje. Ah! Ne znam radi li se o svećenicima koji su slijepi, ali siguran sam da oni koji traže nemarne svećenike traže putovnicu za put u pakao. Što se mene tiče, da sam ja išao plesati, ne bi htio primiti odriješenje dok nisam donio čvrstu odluku da se tome više neću vraćati. 

Poslušaj sv. Augustina i vidi je li plesanje dobro djelo. On nam kaže da je „plesanje propast duša, dokidanje svake pristojnosti, sramotna predstava, javno priznanje zločina.“ Sv. Efraim ga zove „propašću ćudorednosti i okrijepom za poroke.“ Sv. Ivan Zlatousti: „Školom javne nečednosti“. „Ovdje je djevojka koja pleše“, kaže sv. Ambrozije, „ali ona je kći preljubnice jer bi kršćanska žena naučila svoju kćer čednosti, primjerenom osjećaju srama, a ne plesanju!“ 

Jao! Koliki mladi koji otkada idu na plesove ne idu na sakramente, ili čine to samo da bi ih oskvrnuli! Kolike su jadne duše tamo izgubile svoju vjeru! Kolike nikada neće progledati u vezi svog  nesretnog stanja prije negoli se sruče u pakao! 

Izvor 

Zle knjige kvare dobru ćud

Razgovor Srca Isusova s mladićem

1. Je li moguće, sinko moj, da pogledaš mene na propelu, a mašiš se rukom za zlom knjigom na ugodnu zabavu?

Kako možeš gledati mene, gdje krvlju obliven sav u ranama izdišem, da otarem osudu, kojom je tebi suđena vječna smrt; a ti, ne mareć zato čitaš mrske knjige, one uzice, kojima neprijatelj, osim što je očito stupio na vidik, gleda, da ti još srce trgne od mene, ter da moja muka i smrt za te nema koristi? Divi se, sinko, kako od ljubavi gorim za te, i dajem ti dara, kad se samo tebi prohtjedne; a ti za mene da ni ne mariš, pače još moje darove i opomene izvraćaš meni na uvredu? Ne bi li ti bio okrutan i kano bez srca, tražeć zabavu i nasladu u tom: da čitaš psovke, klevete i poružna pisma proti svomu ocu; a kamo li ti ne bi išlo ime mahnitac i budala, da si na otrovnu pustio zabavu duši na kvar vrijeme tratiš čitanjem zlih knjiga, klevečući na me i na moj zakon, smijerajući na to, da razore djelo moje, a djeci mi iz srca izvade lijepu, ljubeznu i nad sve dragu krijepost - čistoću? 

2. Pazi dakle, sinko, i poslušaj me; jer te ljubim i želim te spasiti; kažem ti: zle knjige sve su one, što ih iz sramotne pohlepe za dobitkom izdavaju varalice, te kvare svojim piskaranjem neoprezne duše. Množina ovakovih knjiga ima, što kradu drago vrijeme i dušu, a razuma ti ne obogate ničim korisnim. Neki opet umiješaju u slatki ubojit za te otrov po nešta dobra; ali baš ovakovih valja da se okaniš; nude te pod laštavom lupinom lijepe pouke skromnim, ali ubojitim otrovom. Sve su navodno napisane nekom tanahnom vještinom; ali ni to nije drugo, van da nesmotreno piješ otrov, ni sam ne znajući kako. Gode ti strastim varavom čarobijom  i zaslijepe te, da ne možeš više ni da razlučiš što je istina, što laž, što pošteno, što li nepošteno. Crkva, moja zaručnica, vraća te, opominje, prijeti i zabranjuje ovakove knjige; a da i nemaš zašto drugo odbijati nje od sebe: zar te ljubav ovako milostive majke i strah njezina prokletstva nebi imala sklonuti na posluh? Da ti mene pravo ljubiš, ova pogibelj ne bi bila nesnosnija, nego i najteža druga pogrješka. Dakle pozor sinko! jer otvoreno ti velim: ako budeš čitao zle knjige, morat ću i ja da izbrišem tvoje ime iz knjige života. 

3. Slab je i tašt tvoj izgovor. Uzdaš li se u svoj razum, čvrstoću i dobrotu? Bi li smio primiti knjigu okuženiku iz ruke? Samo gdje ti spas duše dođe na kocku, ondje moram da te vidim nesmotrena i drzovita. Ne znaš li pako, da ja oholici i preuzetnjaku kratim milost, te on propada. Treba zabave! Prava je istina da treba; ali hudo je zabavljati se na moju uvredu, gdje će tu zabavu morati da platiš drugom, gorkom, ali prekasnom pokorom. Treba li ti ovakove knjige za nauk ili zvanje, zašto je ne rabiš po mudru savjetu i dozvoli, i tada još s razborom? Vuče li te znatiželjnost i želja za znanjem, čemu bi ti ova kaljužina, kad imaš moje duboke virove prebistre istine te možeš do volje gasiti žeđu. Kakva je to muka meni za ljubav i za spas svoje duše držati se umjerenosti? Okani se onakova znanja, što bi bolje po tebe bilo da ne znaš. Ne vidiš li, da ovim načinom stečeno znanje ne samo da ne bi bilo dobitkom, već

zanemarenje pravoga znanja za spas i preziranje Boga? Ah, moj sinko, upri oči u me propetoga! Da znaš, ovu knjigu učahu mnoge vjerne sluge moje, pa si stekoše obilne hrane i umu i srcu; zadobiše prosvjete i raznolika dara, te bijahu dolje mudri, a gore su sad blaženi. Gori srca! Kuda toliki prođoše, zaputi se i ti, pa se ogledaj u propetoga Spasitelja, da se u njemu vidiš. I tebi je ova knjiga poučna.

Odluke

Razvidi nije li ti među knjigama koja da je i malo sumnjiva. Budi veledušan, kano i oni kršćani, što apostolu donesoše knjige, te sve zle, ma bile kako drage, pobacaše u vatru. Pobrini se za dušu. Ne čitaj nikada knjige, dok ne čuješ savjet mudra i razumna čovjeka;

a namjeriš li se za čitanja na kakovu spletku, potraži koga da ti je razriješi.

Molitvenik "Gori srca" 1899.

Izvor